Možda će me od tvog lijepog lica

Ziberace’s figments of imagination
Možda će me od tvog lijepog lica,
ljubavi, ostaviti dah i plavo veče
isčeznut će kao muk unaokolo.
Bio je mekan snijeg tvojih koraka
a grad bijednih stovarišta
gasio je na dimnom nebu modri
odraz zidova. Govorila si mi
razgaljena do pojasa poput djevojčice
i daleko kao u snu , vidio sam gdje silaziš
mekanom stazom večeri i kako otvaraš sjenu.

Jedna riječ dovoljna je tvome srcu
i niko za tebe sada, kada vazduh
lista bademima, neće znati da izrazi
muk što bijeli od tvog daha.
Samo noć, koje mjesec jednako plovi
i mojim snima, zaustavljajući nebom
stabla, brežuljke i vjetar u čempresima.

U mlakom zaboravu, što ga istok
topi s dragim daljinama i hladovinom,
ja znam da ti pomaže dan, živiš
i zaboravljaš snove i moj glas.
Od tvoje sreće ostaje mi tek dim,
prošlost ništavila, jedna riječ.

Poezija - Alfonso Gatto